Osnovna razlika između prevoditeljske agencije i prevoditeljske tvrtke jest u tome što prevoditeljska agencija za poslove prevođenja stalno ili povremeno angažira i vanjske suradnike, a prevoditeljska tvrtka u načelu ne. Vanjski suradnici su prevoditelji (obično profesori stranih jezika ili izvorni govornici) koji najčešće prevode od kuće i svoje tekstove šalju agenciji s kojom surađuju. Prednost takvog načina rada je veći broj jezika u ponudi i potpunija usluga koju prevoditeljska agencija može ponuditi.

Naime, za neke strane jezike – tipa turski, bugarski, japanski, norveški i sl., a koji se na našem tržištu percipiraju kao “egzotični” – nema dovoljno prevoditeljskih projekata i narudžbi da bi se prevoditelji za te jezike mogli stalno zaposliti. Stoga oni uglavnom surađuju s raznim prevoditeljskim agencijama, najčešće putem ugovora o autorskom djelu, te na taj način omogućuju potpuniju ponudu nego kod prevoditeljskih tvrtki koje ne angažiraju vanjske suradnike.

Prevoditeljske tvrtke bez vanjskih suradnika uglavnom su specijalizirane za 2-3 svjetska jezika, npr. engleski, njemački i talijanski. Najčešće je riječ o malim tvrtkama s jednim ili dvoje zaposlenih te s minimalnim tržišnim udjelom.

Ipak, s obzirom na dinamičnost i promjenjivost domaćeg prevoditeljskog tržišta, najveći broj prevoditeljskih agencija i prevoditeljskih tvrtki zapravo su hibridi ovih dvaju modela: u većini njih postoje i stalno zaposleni te povremeni ili stalni vanjski suradnici.