Učenici u hrvatskim osnovnim školama sve manje čitaju te im škola s vremenom postaje sve manje zanimljiva. Također, najdosadniji predmet im je hrvatski jezik. Gotovo polovica učenika u slobodno vrijeme doslovno ništa ne čita, osim možda obveznih lektirnih naslova. To je pokazalo nedavno istraživanje koje je provedeno u 28 zagrebačkih osnovnih škola, a u kojem je sudjelovalo nešto više od 2000 učenika petih razreda i osmih razreda.
Sve manje pismenih
Najteži predmet učenicima je kemija, a najviše uče povijest. Također, većina njih očekuje da će završiti srednju školu, a velik broj njih smatra da će završiti i fakultet što je postalo gotovo normativno očekivanje. Najpozitivnije procjenjuju budućnost Europe, a najkritičniji su prema budućnosti Hrvatske.
Rezultati istraživanja dosta su zabrinjavajući kad su u pitanji trendovi čitanja i razvijanja pismenosti. Očito je da se učenike ne uspijeva zainteresirati za čitanje knjiga i učenje vlastitog jezika. Prema nekim procjenama, čak i velik broj učenika koji zbog lektire posude lektirne naslove u školskim ili gradskim knjižnicama, te iste knjige uopće ne pročitaju jer ih doživljavaju kao dosadne te nemaju razvijene čitateljske navike pa im je teško pročitati više od prvih nekoliko stranica. Naprosto nemaju dovoljno razvijenu koncentraciju ni strpljenje, a što su preduvjeti da se misaono procesira sadržaj knjige.
Provedeno istraživanje u skladu je s već ranije utvrđenim trendovima u Hrvatskoj. Naime, manje od polovice građa Hrvatske pročita barem jednu knjigu u godinu dana. Također, tek je svaki peti građanin u posljednja tri mjeseca kupio neku knjigu.
Državne mrvice za knjige i knjižnice
Čitateljske navike kod mladih općenito su u stagnaciji ponajviše iz razloga što dobar dio vremena provode u digitalnom svijetu koji je njima vrlo zanimljiv, npr. na društvenim mrežama, gledajući YouTube sadržaje ili igrajući igre na mobilnim uređajima i računalima. Dio problema leži i u odnosu države prema kulturi čitanja pa su tako hrvatske školske knjižnice uglavnom vrlo loše opremljene. Fond za knjige je vrlo siromašan, neke knjižnice godinama nisu dobile nikakva sredstva za kupnju novih knjiga, a u nekima nema ni jednog računala, čak ni kao sredstvo rada knjižničara. Ministarstvo znanosti je, primjerice, 2008. godine jednostavno prestalo financirati kupnju lektirnih naslova u školskim knjižnicama. Tako ispada da su čak i lektirni naslovi učenicima često nedostupni: ili ih u školskim knjižnicama uopće nema, ili je riječ o pohabanim i starim knjigama koje ne pobuđuju želju za čitanjem.
A dio problema svakako leži i u lošim obiteljskim navikama. Djeca koja kod kuće imaju knjige i koja vide kako im roditelji nešto čitaju, imaju puno veće šanse da će i sami stvoriti čitalačke navike. Ako djeca svoje roditelje nikad ne vide da čitaju, odmalena će steći zaključak da je knjiga nešto dosadno i egzotično. I naravno da će se s knjigom družiti vrlo rijetko, ako uopće ikad.
Ipak, onima koji u sebi nemaju afinitet za čitanje, ništa neće pomoći – ni bogato opremljena knjižnica ni pozitivni utjecaji. No svakako da bi broj čitatelja, pa tako i među mladima, u Hrvatskoj bio veći kad bi stvorila jasna i održiva nacionalna strategija za poticanje čitanja, kad bi se u knjižnice ulagala puno veća sredstva nego sada te kada bi društvena klima općenito postala bolja i pozitivnija.
Odgovori