Djelatnik je jedna riječi koje su u hrvatski jezični korpus ušle 90-ih godina prošloga stoljeća kako bi potisnule neke za tadašnje prilike “nepodobne” riječi. Tada su se pojedini jezikoslovci svim silama trudili zamijeniti “sporne” riječi izvornim hrvatskima. Ipak, oni koji su pošto-poto željeli izbjeći korištenje riječi “radnik” vjerojatno nisu znali (ili za to nisu marili) da je glagol “raditi” te imenica “radnik” izvorna hrvatska riječ koja zapravo nema nikakvu negativnu pozadinu ili porijeklo.

Tako još Bogoslav Šulek u svom »Njemačko-hrvatskom rječniku« iz davne 1860. godine uz njemačku riječ “Arbeiter” ne navodi imenicu djelatnik, nego: radnik, poslenik, poslovaš… Ukratko, imenica “radnik” u hrvatskom je jeziku u upotrebi puno prije 1990. godine i bilo kakvog komunizma ili socijalizma. U Broz-Ivekovićevom rječniku iz 1901. g. imenice “djelatnik” uopće nema. U nekim još starijim rječnicima nalazimo doduše imenicu “djelatnik”, ali ne u smislu radnika, osobe koja nešto radi, već kao naziv za – radni dan. Dakle, dani od ponedjeljka do petka, ili radni dani, bili bi “djelatnici” (istoznačnica riječi “rabetnjak”).

Rad kao nepodobna aktivnost. Ili ne?

Imenicu “radnik” jedno je vrijeme gotovo u potpunosti zamijenila imenica “djelatnik”. I ne samo što je potiskivana imenica “radnik”, već je često na vratima mnogih tvrtki umjesto RADNO VRIJEME pisalo DJELATNO VRIJEME. Sve je to, naravno, zvučalo vrlo čudno i neprimjereno duhu hrvatskoga jezika i jezičnoj praksi.

Nažalost, nije to bio samo slučaj s ovim riječima, nego se nastojalo uvesti i mnoge druge pomodne neologizme koji su ili bili beznadno čudni ili s hrvatskim jezikom nikad nisu imali veze.

Zanimljivo je da su različiti jezikoslovci i književnici prevodili Bibliju u kojoj se čak 29 puta spominje riječ radnik, no ni jedan od prevoditelja i urednika nikad nije radnik zamijenio izrazom djelatnik. Pa i sveti Josip, kojeg katolici slave 1. svibnja, ima atribut “Radnik”, a ne “Djelatnik”.

Kako je ispravno pisati

Kako onda treba pisati, “radnik” ili “djelatnik”? Danas je formalno ispravno i jedno i drugo, no riječ “radnik” uglavnom se češće koristi. Ta je riječ već duže vremena prisutna u korpusnoj lingvistici te kao takva ima prepoznatljivo značenje u smislu osobe koja nešto radi i obavlja. Ponekad ima konotaciju osobe koja obavlja isključivo nekakav manualni, fizički rad. Dakle, oni koji rade u tvornicama, brodogradilištima, u građevini i slično, u stvari su radnici.

Oni pak koji rade nekakav uredski posao (usluge i sl.) za neku privatnu tvrtku mogu se zvati i zaposlenici. Oni koji rade u javnim i državnim službama mogu se nazvati službenici ili namještenici.

Djelatnici bi prema širokoj interpretaciji bili nekakvi slobodni aktivisti, oni koji nešto rade, obavljaju, djeluju, ali bez plaće i radnog vremena. Možda nešto kao suvremeni freelanceri – mada bismo upotrebom izraza djelatnik za engleski pojam freelancer izazvali još veću zbrku. Osim toga, iako freelanceri nemaju formalno radno vrijeme, oni uredno dobivaju naknadu za svoj rad.

Izraz “djelatnici” danas službeno koriste uglavnom pojedina ministarstva i državna tijela u raznim priopćenjima za javnost.

No čak i Anić u svom rječniku iz 1991. godine navodi da je izraz “djelatnik” ekspresivno retorički te kao takav stilski obilježen. Dakle, ne preporučuje se za opće, neutralne tekstove. U svakom slučaju, ako se dvoumite između “radnik” i “djelatnik”, a ne možete upotrijebiti “zaposlenik” ili “službenik”, vjerojatno će se semantički i stilski bolje uklopiti riječ “radnik”.