Film “Windtalkers” (“Glasnici vjetra” – 2002.), kojeg je režirao John Woo, govori o istinitim događajima kada su Amerikanci za vrijeme II. svjetskog rata imali u svojim redovima 400 marinaca indijanskog porijekla.

Ovi su marinci govorili engleskim i indijanskim jezikom. Njihova je primarna zadaća bila odašiljanje tajnih taktičkih poruka putem vojnog radija ili telefona koristeći pritom kodove bazirane na indijanskom, ponajviše Navaho jeziku.

No osim Navaho Indijanaca, u ovo su bili uključeni i Indijanci iz ostalih plemena: Cherokee, Comanche, Lakota, Choctaw itd. Zapravo, Choctaw Indijanci su bili pioniri ovakvog načina odašiljanja kodiranih poruka, te su na taj način služili u američkoj vojsci još u I. svjetskom ratu.

Za ovaj način kodiranja poruka znao je i Adolf Hitler koji je s time bio upoznat još u I. svjetskom ratu. Zato je neposredno prije izbijanja II. svjetskog rata u SAD poslao tim od čak 30 antropologa da nauče indijanske jezike. No pokazalo se preteškim naučiti sve postojeće indijanske jezike i dijalekte.Kodove bazirane na indijanskim jezicima neprijatelji nikako nisu mogli dešifrirati jer bi im za to trebao izvorni govornik indijanskog jezika kojih nije bilo nigdje osim u SAD-u. Zato su indijanski kodovi bili iznimno uspješni!

Američka vojska, koja je bila svjesna ovih njemačkih napora, zbog toga nije u velikoj mjeri koristila ovakav način kodiranja na europskim ratištima. Svejedno, 14 Comanche Indijanaca sudjelovalo je u invaziji na Normandiju (D-Day). Čim su dospjeli na plaže pod paljbom, počeli su odašiljati poruke. Neki su od njih bili ranjeni, ali ni jedan nije poginuo.

Najbrojniji su u ovoj službi bili već spomenuti Navaho Indijanci – njih oko 200 služilo je na pacifičkom ratištu u borbama protiv Japana, među ostalim i u poznatoj bitki za Iwo Jimu. Navaho jezik posebno je složen i težak za naučiti – pretpostavlja se da je uoči izbijanja II. svjetskog rata manje od 30 ne-Indijanaca poznavalo ovaj jezik.

Kodiranje se temeljilo na metodi supstitucije – npr. indijanska riječ “kornjača” značila je “tenk”, “trudni avion” značio je “bombarder”, “pila” je značila “strojnica”, “ludi bijeli čovjek” bio je Adolf Hitler, itd. Kako bi se poruke uspješno odaslale i dešifrirale, bio je potreban govornik indijanskog koji je imao knjigu kodova.

Nijemci i Japanci nikad nisu uspjeli dešifrirati ove kodove. Koliko su američki Indijanci bili važni u slanju i dešifriranju kodiranih poruka, svjedoči i činjenica da im je 1982. predsjednik Reagan dodijelio posebno priznanje, te je 14. 08. 1982. imenovao kao “Navajo Code Talkers Day”. Preživjeli veterani također su dobili priznanja i od predsjednika Clintona i Busha mlađeg. Razlog za ova relativno kasna priznanja leži u činjenici da je ovaj program kodiranja poruka bio označen kao vojna tajna sve do 1968.

Zanimljivo je da su Nijemci i Japanci također razvili svoje sustave slanja kriptiranih poruka temeljene na strojnom kodiranju. Saveznici su strojno kodiranje uspjeli “razbiti” i dešifrirati, no ljudski jezik američkih Indijanaca ostao je enigma za sve koji ga nisu poznavali.